Nakon skoro mjesec dana ne izbacivanja blog posta, napunila sam i 19 godina i nastavljam pisati o stvarima koje sam naučila za ovih devetnaest godinica.
Danas ću govoriti o školovanju i učenju. Kada sam pošla u prvi razred osnovne škole, plašila sam se učiteljice i nisam htjela da idem u školu. Međutim, nekim čudom, zavoljela sam tu ustanovu, svoje drugare i shvatila sam da je zapravo zabavno učiti.
Uvijek sam imala odlične ocjene, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi. Svi su mislili da zaista puno i redovno učim, ali to nije bio slučaj, Uvijek sam govorila da imam više sreće nego pameti kada su u pitanju školske ocjene i uspjeh u školi. Dosta stvari sam pamtila na času ili se na neki načim provlačila učeći u posljednji trenutak. Bilo kako bilo, suština je uvijek bila i ostala ista. Bila sam, i još uvijek sam, gladna znanja i uvijek sam učila za sebe, a ne za ocjene, iako su one uvijek pratile moj trud i rad.
Sada, na fakultetu, mnogo redovnije i sa više zadovoljstva učim. To pripisujem činjenici da studiram ono što me zaista zanima i čime želim da se bavim, te mi je i najmanji detalj bitan. Svima bih uvijek preporučila da prate svoje srce i da studiraju ako žele i isključivo ono što žele ili da jednostavno ne studiraju, već pokrenu svoj biznis ili rade nešto treće.
Bilo kako bilo, šta sam ja to naučila?
Naučila sam da nikad nije kasno za učenje. Učimo čitavog života...od roditelja, kroz školovanje, od drugih ljudi, iz grešaka, od djece i starijih. Uvijek ima nešto novo da se nauči i da se vidi ili čuje. Nikada se nemojte ograničavati u pogledu znanja, u smislu da učite za ocjenu ili za nekog drugog, već uvijek pratite srce, čitajte, borite se za samoaktualizaciju i za vaše mjesto pod ovim nebom.
U skladu s tim preporučujem ovu pjesmu:
"Anyone who stops learning is old, whether at twenty or eighty."
-Henry Ford
